| Dragi moji Pančevci! Moje
ime je Zlatko Zvekić. Oni koji imaju pojma o fudbalu poznaju me pod nadimkom Henes. Kao i
svi Zvekići otišao iz rodnog grada. Nešto se ne primamo u Pančevu.
U stvari, sve je zakuvao moj deda Sreda. Bio je čovek davne 1948 za Ruse. (Ja sad počeo
ko LALA) jel' znate taj vic. Ne znate. E pa dobro,sad ću ja.
Išli prugom Lala i Bosanac. Kaže Lala:
Slušaj prika, ajmo dole, može doći voz ta može neko i da strada. Bosanac: Ma šta ti
je bolan, mi smo u Banatu a tu je i vreme stalo a kamoli vozovi. Dođe voz, Lala skoči i
spasi se, a Bosanac ko Bosanac. Voz ga zgazi. U neko doba eto ti i milicije. E pa dobro
Lalo, ti si svedok de ti nama ispričaj šta se zbilo. Hoću kaze Lala al' vi meni prvo kaž´te
hocete li naširoko ili onako nabrzinu. Naširoko, povikaše čuvari javnog reda i mira,
treba sve činjenice uzeti u obzir. Dobro reče Lala i poče: Bilo je to 41, udario švaba
na nas. Zatim dodje vreme okupacije, tu je bilo veliki´ problema jer je Šicer bio
nezgodan, a student nije zapalio žito nego..................!!!!!! Vidi naša narodna
milicija da tu nema šale, već se odluči da prekine ovaj monolog i odlučno reče: Stani
Lalo ako boga znas aj ti to onako brzo i sazeto. Jel sazeto, pita Lala. Ma da, bas to, sažeto.
Pa kad je tako, dobro. U stvari tu i nema šta mnogo i da se priča. Voz ga don´o, voz ga
odn´o!
Elem, ja se rasprič´o, pa nikako da setim di sam kren´o.
Da, deda Sredoje. I tako je partija vrlo brzo uočila odakle dolazi prava opasnost i reši
da ukloni moga dedu Sredu. Procuri to sve do ušiju deda Srede i on umesto na goli otok
ili u Ružinu, diraktno preko grane i za Rumuniju. Nije se baš ni kod naše braće Rumuna
usrećio ali to je već priča za neki drugi put.
Nikad nisam video mog deda Sredu, moja pokojna baba Irena učiteljica
se baš namučila sama sa četvoro dece: Moj otac Jugoslav, te braća Jaroslav i Zlatko i
sestra Lidija. Teška vremena su to bila za ženu jednog emigranta informbirovca koja se
nikad više kao prava katolikinja nije udavala.
Pričao mi je otac često o tim divnim, teškim vremenima i
o jos težim koja tek dolaze. Otkud je znao? Ne znam ali mnogi kažu da mi Zvekići uvek
idemo ispred svog vremena.
A deda Sreda?
Ne znam o čemu je mislio u danima svoga izgnanstva, umro
je pre ove nesreće koja nas je zadesila.
A ja ?
Ništa, sedim i čekam!
Kad će ti Rusi?
Nastaviće se........... |